INFO COVID-19 - putujte sigurno !

Šetnja kroz povijest

Šetnja kroz povijest

Ponosimo se bogatom poviješću i građevinama koje su i danas njezin živi svjedok, a tu svakako spadaju i dvije stare crkve, koje možete obići te se u njima diviti iznimnim motivima sakralne umjetnosti.

ŽUPA SV. IVANA KRSTITELJA – LABINCI (BRNASI)

Sagrađena u 13. stoljeću, a obnovljena 1623. godine, ova je crkva bogato povijesno nasljeđe u kojem su i danas očuvani unutarnji zidovi oslikani freskama iz prve polovine 15. stoljeća. Na južnom je zidu prikazan sv. Martin kako daruje prosjaka te prizor kamenovanja sv. Stjepana. Na sjevernom su zidu slike različitih svetaca i sv. Jurja kako ubija zmaja. To je bila prva župna crkva i po njoj je župa prozvana Sveta Nedjelja.

Nedaleko od Labinci postojala je srednjovjekovna opatija Sv. Mihovila, nazvana po kripti pod crkvom (de sub terra). Samostan Sv. Mihovila  djelovao je od 9. stoljeća pa sve do do 1529. godine kada je proglašen župom. Od 1829. godine je u sastavu župe Labinci.Današnja župna crkva sagrađena je  1736. godine i više puta je dograđivana te obogaćena inventarom iz samostanske crkve Sv.Mihovila “pod Zemljom”. Crkveni zvonik sagrađen je 1837. godine građevinskim materijalom iz ruševnog benediktinskog samostana. Visok  je 25 metara i ima dva zvona. Ova  trobrodna crkva sa svetištem  i sakristijom obnovljena je1989.  U crkvi se može vidjeti pet mramornih oltara – glavni oltar sa svetohraništem i drvenim kipovima Blažene Djevice Marije, Sv. Ivana Krstitelja i Sv. Pavla pustinjaka, oltar sa raspelom iz 15. stoljeća, oltar sa slikom Sv. Mihovila iz samostanske crkve Sv. Mihovila “pod Zemljom”, kameni oltar sa svetohraništem, također iz crkve Sv.Mihovila “pod Zemljom” te oltar sa ambonom (povišeno mjesto s kojeg se čita i propovijeda Božja riječ). Također, u crkvi se nalazi i pjevalište s ostacima orgulja iz 17.st.oljeća koje su ovamo prenesene iz Božjeg polja 1838.godine.  Orgulje je izradio Carlo de Beni ( Carolus de Beni Veronensis), a njihove vratnice oslikao nepoznati mletački slikar  iz 16. stoljeća.

ŽUPA SV. KUZME I DAMIJANA – KAŠTELIR

Kaštelir  se spominje kao kaštel porečkog biskupa 1177. iznad doline Mirne (Nigrignanum).  Ostaci kaštela Nigrinjan nalaze se na vrhu brežuljka Gradine. Župna crkva  Sv. Kuzme i Damijana u Kašteliru sagrađena je 1908. na mjestu prijašnje manje crkve i groblja, kao trobrodno sakralno zdanje sa svetištem i sakristijom. Zvonik odvojen od crkve sagrađen je 1869. godine, visok je 30 metara te ima dva zvona. Župna crkva Sv. Kuzme i Damijana  sadašnji je izgled dobila 2008. godine. U ovoj se crkvi mogu vidjeti tri drvena oltara – glavni oltar sa svetohraništem i drvenim  kipovima Sv.Kuzme i Damijana, a iza ovog oltara na zidu je i platno s uokvirenom slikom Blažene Djevice Marije (kopija Murilla); potom je tu i oltar s kipom Lurdske Gospe i dva anđela te oltar s drvenim kipovima Srca Isusova te Sv. Ćirila i Sv. Metodija.

ETNO MUZEJ

Našu tradiciju njegujemo i kroz brižno čuvane eksponate u Etno muzeju, pa vas pozivamo da zakoračite u neka prošla vremena te iz prve ruke dobijete dojam kako su nekada živjeli vrijedni ljudi ovoga kraja. Riječ je o zbirci koja ima dušu, koja je stvarana s entuzijazmom i ljubavlju. Njezin je začetnik Vittorio Rossoni, rođen 1942. godine u Kašteliru. Kao trinaestogodišnji dječak s majkom je otišao u Trst, gdje je odrastao, zaposlio se i zasnovao obitelj. No uvijek ga je vukla ljubav prema rodnom kraju u koji se vraćao s mnogo emocija. Kada je krenuo s obnovom obiteljske kuće, pronašao je više starih predmeta koji su, zapravo, bili početak njegove zbirke. Ljubav prema starinama bivala je sve jača, pa se Vittorio trudio da uvijek pronalazi nove predmete za svoju zbirku, odbačene u prirodi, ili po lokalnim domaćinstvima. Tako se njegova konoba kroz dva desetljeća napunila brojnim eksponatima koji pričaju povijesne priče kovačima, stolarima, kamenoklesarima, postolarima, bačvarima… Svim onim marljivim ljudima našega kraja na čijoj smo ostavštini izgradili današnji život. Osim predmeta, Rossoni je sačuvao i bogatstvo druge vrste – podatke o njihovim starinskim nazivima, načinima izrade i uporabe, znanje koje odbačene stvari pretvara u riznicu sjećanja. S vremenom je Vittorio Rossoni darovao prikupljene predmete svom rodnom mjestu, a zbirka je stručno obrađena i valorizirana.